Autobus

Od mjesta u kojem pohađam fakultet do zagrljaja najdražih me odvajaju ni manje ni više nego tri puna sata vožnje autobusom. Skučena između sjedišta u položaju fetusa i to jutro sam pokušavala da sklopim oči i uhvatim barem nešto sna koji mi ovih dana između kolokvija uporno umiče.
I taman kada sam se namjestila u neku prihvatljivu pozu i uplovila u luku mjesta gdje mi u indeksu stoje sve desetke ili što bi ga moja cimerka blago manje artistički rekla - zaspala ko' torba, na jednoj stanici uđe jedna pretjerano glasna starica i prenu me baš kada mi je profesor iz matematskih metoda sa pretjerano širokim osmijehom na licu upisivao ocijenu.
Ni pomjerila se nisam. Ma ni trepnula. Zgrčenog izraza sam pogled uperila kroz prozor i mirovala.

Od svih buseva, baš je morala da uđe u moj.

To jutro je nakon oblinih padavina termometar pokazivao minus na skali, tako da je promet bio otežan. Nastavila je ona, na osnovu toga, razgovor sa vozačem.

''Oj Senade, pripala sam se jutros ove ledine niz drum. Ne znam živa kako sam došla!''
''Tako ti je nane ovih dana. Okasnimo mi na stanicu, ali nek' je samo glava na mjestu.''
''Jes moj sinko, samo ti polako. Nikud se ti ne juri!''

A ono ''nikud'' uzviknu kao da joj život ovisi o tome.
Plaho dramatična neka nane.

Ušuti se minutu - dvije, pa nastavi :

''Nemaš se ti kuda juriti sine. Ev' ima par dana, u četvrtak... ma nije četvrtak, petak.. jes, jes, petak, petak, spremala sam Zuhdiju na džumu, e, moj Senade, ja misla ti voziš kad ono neki novi...''
''Jes nane, Hamćo. To ti je od našeg Bibana sin.''
''Kojeg Bibana? Ne znadem ja njega.''
''Ma znadeš ti nane Bibana. Onog što mu je žena iz Gornjeg Vakufa. Što uzgaja sitnu stoku gore uz polje.''
''A znadem Bibana, znadem. On ti je s mojim bratom ratov'o. A jel' ono Hamćo? MasAllah porast'o, sjećam ga se kad je bio malo dite. Imal' ženu?''
''Ima, ima, i sina isto, u vrtac ide. Njih dvoje rade pa ga ostave tamo po danu, šta ćeš nane teška su vremena, mora se nešto radit...''
''A dragi moj Hamćo, lip je Bogu mi ko lutka. Selamit ćeš ga kad ga vidiš. I Bibana isto.''
''Hoću nane.''
''Al' vala nije on za ovog posla, vozi sto trijes na sat. Bila sam se pripala, al šta bih, moram kući. Neće komšinica doći mom Zuhdiji burek savijati.'' - pa se nasmiješi.
''Vidiš ti šta ljubav sve radi. Jemde Zuhdija još može jesti burek?'' - reče Senad kroz smijeh.
''Ma moj Zuhdija u sve živo žvače. Još kad smo bili u Njemačkoj njemu moja ćer platila zube, ona mlađa,...''

I tu sam ih prestala slušati.

Počela sam zamišljati nanin lik.
Sigurno je mršuljava, rumenog lica i tanke kosice koju je prekrila šarenom, malenom maramom. Nosi suknju do poda. Na ramenu ima pleten ceker pun stvari. Vjerovatno iz grada od mesara nosi i koju šačicu punu kako bi čika Zuhdiji mogla napraviti onaj isti burek u kome toliko uživa. Žilava je. Nije je život milovao, ali ipak nosi i dalje onu zehru ljudskosti u sebi. I ubijeđena sam da iza kuće ima i malehnu baščicu, za koju iz godine u godinu kaže da je neće sijati, ali se opet po koja glavica luka u njoj nađe...

Oduvijek sam voljela slušati priče starijih. One nisu zamorne kao mnoge priče kojih se naslušam od vršnjaka. Nekako mi odišu jedinstvenim emocijama i... nostalgijom za neproživljenim.
Gotovo pa kao da sam i ja, nekad, sa Bibanom brinula o kozama tamo na jarko zelenim, ravnim livadama, a nakon postavljala stolnjak i tanjire za večeru sa staricom i njezinim mužem. I Hamćo i Biban i Zuhdija su mi u tih pola sata postali ... neko moj.

Zadubila sam se toliko u svoje razmišljanje od nadsve simpatičnoj starici da nisam primjetila da je izišla na idućoj stanici. Ipak nikad neću saznati da li je ona oličenje svih mojih zamišljanja.

Bus kao da je zamro kada je izišla.
Ma da je bio gotovo pa pun, u daljini bi tek odjeknula samo po koja veoma poznata Balaševićeva nota.

Pa se upitah - zašto li smo se samo toliko otuđili od svijeta?

''Dobro se dobrim vraća''

Sjećam se, još od malena, da mi je mama uvijek kada bih odlučila da demonstriram jednu od svojih pobuna pripovjedala kako se ne treba svađati sa starijima od sebe. Koliko iz poštovanja prema njima i činjenici da su mnogo mudriji i pametniji od mene, male balavice, toliko i iz toga, pa... znate... da ih ne sikiram.
''Sikirati'' je bio jedan od glavnih pojmova prilikom mog odrastanja. Značilo je nešto tipa ''nemoj mu/joj zadavati još muka kada ima i svojih''.
Tada mi je to bilo malo nepojmljivo jer nisam ni bila upoznata sa tim kakvih sve problema ljudi oko mene nose na grbači, ali hajde, ok. Valjda mati zna. Svoju ljutnju bih utopila u kojoj čokoladici ili komadu torte i vratila se gledanju crtaća. Kao magičnom rukom odnijeto, kroz razgovor bi meni moja mati objasnila kako stvari stoje.

Kako je vrijeme teklo, tako bi mi se lik te ''Sikiracije'' činio sve jasnijim. Pa bi se šunjala tu negdje u blizini kad bi ubrzo nakon iskočila ispred mene i pogledala me direktno u oči. Često je činila da mi koljena klecaju, a često i gube balans i padaju na tlo.
Konačno sam počela shvatati o kakvom bremenu na leđima mi je mati pripovjedala.

Ona doista može da poprimi bilo kakav oblik i da se prtlja po bilo čijim džepovima. Mnogi je, evo, dok hodamo bezbrižno kroz korzo smijući se dogodovštinama od koji dan prije uporno guraju nazad da slučajno ne bi provirila iz tog džepa na kaputu bez dna. Primjetiš li to?

Znaš, ona gospođa koja me je okrznula prepunom korpom u supermarketu i nije se izvinula sa sobom nosi nešto teže od onoga što je čvrsto obavila rukama. Smišlja kako da saopšti Sikiraciji da nije više dobrodošla u njezinom domu i da se ipak mora iseliti.
Ova druga par trenutaka nakon, koja se progurala na kasi koristeći bebu u naramku kao izgovor je samohrana majka. Šta misliš koliko često Sikiracija sniva na drugoj strani bračnog kreveta, iako je ona naizgled prazna?
Dobar primjer u ovoj priči jeste i moj dragi kolega, za kojeg, da ga malo bolje ne poznajem bih zasigurno rekla da je najsretnija osoba na svijetu. Međutim, eto, malo ko zna da se on i njegova mati prehranjuju od njezine majušne penzije koja će potrajati sve dok se on školuje. A kasnije, ko zna...
Pa i djevojka na drugoj strani kafića koja uporno u drugima pronalazi mane i smješka im se je vrijedna pomena.
I moj izgled je prije par dana prokomentarisala.
Nisam joj zamjerila.
Ona dođe kući, legne u krevet i prekrije glavu dekom da niko ne bi primjetio njene suze dok se slijevaju niz lice. Momak kojeg je voljela više nego sebe ju je zamjenio nekom drugom, boljom verzijom nje. Eto vidiš čitaoče da i ona ima dušu, ma koliko god je sakrivala od tuđih očiju.


A kod mene...pa... Sikiracija je čest gost na večeri. Nekad se malo drzne, pa se usudi i prenoćiti.
Zato se mati potrudila još od malena da me upozna sa njom. Način na koji se ophodiš sa njom je način na koji rasteš.
Jako često tek mali djelić ostavi za sobom. Međutim taj neko se uzoholi, zabahati, pa taj majušni djelić prosipa po drugima ne razmišljajući o tome da li će ta druga osoba moći da podnese taj trun tereta, jer ionako već uveliko nosi svoj na leđima.
Zato treba da paziš šta govoriš i kako se ophodiš sa drugima jer koliko tereta možeš da dodaš njihovim već pucajućim leđima, toliko tereta možeš da i oduzmeš od njih lijepim riječima i lijepom gestom. Dobro se dobrim uvijek vraća, a zar postoji nešto ljepše nego kada vidiš da si ti razlog zašto su usne na tuđem licu razvučene u najveći osmijeh?


'' Ozbiljno neozbiljna...ili ono biješe neozbiljno ozbiljna? ''

To sam jutro otvorila oči oko devet sati. 
Duboko sam uzdahnula i protegla se svom dužinom po krevetu. Konačno imam vremena! Malo ću da pooočistim, otići ću do biblioteke, napraviti lokne... ma čak ću i, zamislite, da doručkujem! Predavanje mi je tek za pet sati i nemam potrebe za žurbom.

Čak deset i petnaest. 
Posežem za punjačem, kao, šokirana jer mi je baterija napravila skok sa 97% na 2% i ostavljam ga pored jastuka. Ali hej, u moju odbranu novi level Charm kinga se svejedno ne bi mogao sam pobijediti! I to sa sve tri zvijezdice, zamislite! I onda se samo usudite da kažete kako to nije produktivno provedenih sat vremena!
Ustajem, odlazim do toaleta. Slijedi pranje zuba, lica, tuširanje, karaoke parti za uši cimerki sprat ispod...ništa naročito.

Izlazim oko pola 12. 
Palim kolo i postavljam lončić ispod slavine u nadi da ću barem koju kapljicu tople vode iscijediti iz nje. Ništa. Hladna kao Sibir.
Nema veze, hajd. Ionako imam vremena na pretek da je dočekam dok se zagrije. Pet sati, je li?

Dvanaest i tri minute. Mogla sam šta i pojesti.
Rovarim po frižideru. Pa nešto bih slano, pa nešto bih slatko. Ali nešto komplikovano, a da ne uzima puno vremena za praviti. I da me drži sitom narednih par sati. I da nije pretjerano kalorično.
Joj, dios mio.
Ovo je JAVNO upozorenje za sve koji su i koji će me ikad pitati šta mi se jede.

Dvanaest i deset.
Odustajem. Može kornfleks s medom.

Fiks ideja u dvanaest i dvadeset i pet.
Lakiram noktiće. Palim ''How I met your mother''.

Dok u dvanaest i trideset i osam shvatam kako nije svaka fiks ideja dobra ideja.
Nanijela sam tri sloja. Još se nisu osušila.

Dvanaest i pedeset.
I dalje čekam da se nokti osuše.

Jedan i pet.
Zove kolegica na viber. Bila je poziv koji se ne odbija.

Jedan i trideset i dva.
''Okej onda, poslije predavanja kafa u Avliji. Zvrcnem te kad završim. Ćaoss''

...i onda mahinalno odlazim na fb da bih, srećom, tri minute kasnije shvatila koliko me je zapravo vremena prošlo!
Izgovoriš ćiribućiriba i eto, pet sati slobodnog vremena se magično pretvori u dvadeset i pet minuta.

...ne moram vam reći da sam kasnila, jel da?

Nedavno sam sebi čak kupila majicu s natpisom ''never on time'' čisto da oni koji to nisu još skapirali skontaju. 
Zato molim vas najljepše nemojte imati previsoka očekivanja od mene kada kažete da se u četiri sata pojavim na raskrsnici. 

Jer neću. 

I ne vjerujte mi kad kažem da sam tu za dva minuta. 
Vjerovatno stojim pred cipelarom i razmišljam kako da uparim boju đona sa bojom karmina jer je je to posljednji modni krik, a ja, kao prava fešn blogerka jednostavno moram to da ispoštujem!

No, kako li sam ono negdje pročitala, its better to be a little late and cute, then right on time and... well... not that cute haha :D





 

Jedna od svakodnevnih žrtava mog savršenog tajminga je i moja kolegica Semina, koja je, vjerujte mi, zaslužila orden za svoje konjske živce.
Čist dokaz toga jeste što je ovaj put bila i moj personalni fotograf, i pored svega što inače mora da trpi, od mojih ispada smijeha do moje čitave persone, trpila i moje budalesanje pred kamerom.
I opet uslikala par odličnih fotografija :)
Tenks Sems, lots of lof for ju♡



To bi bilo sve za ovaj put. Ima li još vas ''pokvarenih satova'' među čitateljima? Mogli bismo osnovati klub, hmmm...?
Anyways, šaljem vam tople poljupce!

Priča o samo još jednom prokletom ponedjeljku za kojeg se ispostavilo da i nije toliko proklet

Jutrošnje zrake sunca kada su se slile na moje lice budeći me iz sna, pretjerano rano, učinile su da kletem i taj ponedjeljak. Od kako svako jutro jurišam na praksu počela sam shvatati nagon ljudi da psuju i svaku travčicu na koju naiđu. Nije jutro za mene, nije stvarno. 

I nekako trapavo, brzim potezima sam se spremila i krenula. Glavna šminkerka na praksi, aka. me, je ovaj ponedjeljak došla u najobičnijim džins farmerkama i u pretjerano velikoj majici u kojoj je prespavala tu noć. Samo ššš, nemojte to reći nikome. ☺

Ruku na srce jesam primjetila da je malo zgužvanija sa lijeve strane, na kojoj sam tu noć spavala, i da ima malu, majušnu flekicu pri dnu. 
Ali Bože mili, ne mogu.
NE MOGU!
Ne danas!
Danas proklinjem ponedjeljak i činjenicu da sam morala napustiti svoj krevet, kojeg kao da svakim korakom dalje sve glasnije čujem da me doziva : ''Vratiiiiiiii seeeeee mooooolim teeee!!''
Dok ja tiho šapućem : ''Hoću, ljubavi, daj mi samo koji sat...''


I kao muha bez glave iz navike ulazim u svoje radne prostorije kad gle - S se vratio. 
I sjedi tu, na stolici širokog naslonjača čiji prostor bezuspiješno od prvog dana pokušavam popuniti svojim majušnim leđima.


''Ćao, gdje si, šta ima, kako prođe godišnji...'' 
''Odlično, još bih mogao, šta ima kod tebe, kako tebi ide...'' 
itd.
Pročarvljah ugodno s njim i uputih se u potragu za poslom.


Tek nešto sati nakon uslijeđuje prva dobra vijest ovog dana.
''Znaš Emina, mogla si danas ranije kući. Sutra ćeš ionako da imaš više posla.'' - prilazi mi nadređeni s razvučenim osmijehom i reče, pa me potapša po leđima.
Kontam u sebi sve ono daj nemoj me zajebavati. YASSSSSSSSS!!

Ipak je ponedjeljak, ma koliko god ga ja mrzila, danas ispao frend.


I tako pokupih svoje prce i put pod noge. Imala sam koji kilometar viška nego inače da pređem radi radova na cesti, no nije me to toliko ni zanimalo. Polako ću. Barem danas imam vremena za to. Možda čak i uspijem pobjeći tjeskobi koju nenormalno osjećam ovih dana zbog nadolazećih ispita.


I tako par stotina koraka nakon naiđoh na kolegicu koja radi u malom kisoku na mjestu koje ni toliko nije prometno. Pa okreće se lijevo, pa desno, pa opet lijevo, gotovo pa ne dišući. 
''Ma šta je ti je danas bolan?'' - upitah.

''Žurim, inventura, mušterije, Bihać, seminar, pa još se trebam stići i okupati u međuvremenu, i to sve prije 12!'' Promrlja sve u jednom dahu, puštajući me da saberem sve što je rekla. 
Trebao mi je koji trenutak. 

Gledam je onako izgubljenu. ''Hajde, ja ionako imam višak vremena. Daj, pomoći ću ti.''


I to je bio drugi put kada je ponedjeljak ispao drug. Vidjevši koliko malo moje pomoći njoj znači bio je i dovoljan razlog da me trgne iz moje mrzovolje i čak namjesti i mali osmijeh na mom pospanom licu.


I tako, u sred te naše gongule pultu prilazi jedna sitna, maaaajušna starica. Gospođa je na sebi imala kompletić bordo boje, te malo ruža na usnama koje je onako umiljato iskrivila u osmijeh. Pomislih kako li liči na moju majku, ni ona ne dozvoljava godinama ni pod razno da je sustignu. Pomalo stidljivo nam objašnjava kako njezin telefon ne želi da zove, već samo izbacuje sve pozive koje uputi, pa ako nam, eto, nije problem da pokušamo to popraviti na bilo kakav način. 
Jedva dosežući pult nam pruža telefon.

''Gospođo, i moje komšije su imale isti problem pa sam i njima uspjela popraviti telefon. Neće li Vam smetati da sama sebe nazovem koji put dok ga ne popravim?''
''Ma neće ćeri, samo ti zovi,...'' - i ispriča nam ponovo istu priču o drugoj strani telefona koja nikad nije podigla slušalicu.

Otišla je sa popravljenim telefonom te još vedrijim osmijehom i sjajem u očima.

I ostavila mene sa pregrijanim srcem. 

Ma da u pitanju nije bilo Bog zna šta, upravo ta starica je imala sposobnost da odagna i zadnji tamni oblak koji je pa ipak izgleda i ne baš toliko prokleti ponedjeljak nadvio nad mnom.


Nedugo nakon prilazi i djed od kolegice i pruža joj sitniš. Tvrdi da mu je nane zaprijetila da će ga istući ako joj ga ne odnese, nema šanse da dijete da ostane gladno. Ma ni pod razno! 
Pročavrlja još koju riječ kako bi ubio vrijeme, sjeda na trošno biciklo i otpedala, sigurno i polako, puštajući me da ga pratim pogledom. Zamišljena, u nekom svom transu, rovareći po uspomenama...

Mnogobrojne korake do kuće i nažuljano desno stopalo od istih sam utopila mislima - koliko mi zapravo zaboravljamo na naše najmilije, one iste koji noćima nisu spavali zbog našeg plača, one iste koji bi aplaudirali svaki naš i najmanji uspijeh glasnije od bilo koga drugog u publici, one koji bi sa sebe trgnuli džemper da nama ne bude ledeno, te dali zadnji zalogaj iz usta da nahrane naše stomačiće, ma koliko njihovima to preče bilo...


3,..4,...4,50,...5,...5,30

5,35.

Toliko mi je para ostalo u novčaniku. Planirala sam da ih rastegnem na ovih još par dana prakse što mi je ostalo da ne bih morala načinjati krupnije novčanice. Znate kako to ide, čim ih usitnite odoše kao da ih i nije bilo. Ionako jedem krofnu na dan, sasvim bi bilo dovoljno.
Ali nema veze.

Na idućoj trafici ću kupiti časopis o ljekovitom bilju. 




Idem obradovati svoju majku.




Moja majka voli časopise o ljekovitom bilju.

Sav sadržaj objavljen na ShakeThatBeauty blogu je zaštićen prema zakonu o autorskom i srodnom pravu. Pokreće Blogger.