''Lako je dobiti titulu, ali hajde budi faca pa je i opravdaj''

Jeste li i vi primjetili koliku pažnju ljudi poklanjaju svojim učiteljima i njihovim mišljenjima, čak i ako oni to nisu zaslužili?

Ovako, kako bih vam prenijela svoju poentu potrebno je da vam ispričam dvije priče.

Jedna je o mojoj dragoj nastavnici bosanskog jezika i književnosti iz osnovne škole, Velidi.
Velida je žena u pedesetim godinama mednog tena kojeg su za koju nijansu više naglašavale izrazito zelene oči i jarko crvena, kratko ošišana kosa. Izgled bi dodatno upečatila sa kombinacijom iz ormana koji joj je bio satkan iz drečavo zelenih i žutih nijansi.
Jeste li je vizualizirali?
Eh, dobro. Vjerovatno vam se doima i malo neobičnom, ali otom-potom. Nije samo izgled ono po čemu se umnogo izdvajala.
Moja Velida je strastveno voljela umjetnost.
Volim vjerovati da mi ju je univerzum poslao, jer je to bilo doba kada sam tek polako počela odrastati i otkrivati svoje interese. Trošne korice svesaka sam znala ukrašavati raznim rimama i škrabotinama koji mi, da vam u potpunosti budem iskrena, danas mame osmijeh na lice jer su bile katastrofalne.

Velida je, međutim, voljela te škrabotine. Često me je nagovarala da ih čitam pred đacima i šaljem u školske novine. Ustvari, onako kada se malo bolje razmislim, Velida je jedina i podržavala moje umijeće, pa kakvo god da je ono bilo.

I danas sam tu gdje jesam. Radi crvenokose starice imenom Velida, jedine nastavnice u cijelom mom školovanju koja je pokazala interesovanje i koja je vjerovala da se od par išaranih korica može roditi nešto veće.
Baš kada je pupoljku trebalo najviše pažnje, ona ga je zalijevala i brižno sakrivala od sunca kako bi jednog dana procvjetao.


Idemo sad na drugu priču.


Prije par dana imala sam tu čast da moj rad pročita osoba koja posjeduje određeno iskustvo u novinarskoj branši. Nažalost, nisam dobila reakciju kakvu sam očekivala. Rečeno mi je da je moj rad suhoparan i štaviše, neinteresantan. Mogu vam reći da mi je to bio ogroman udarac kojeg i nisam baš najbolje primila. Desnim krošeom u obraz, priljubio mi je lice direktno uz tlo.
Počela sam preispitivati svoj dugogodišnji san u kome novine u više hiljada primjeraka uz najnovije vijesti štampaju i moje umijeće u sastavljanju riječi na stranicu - dvije.

Mic po mic, korak po korak, i već sam se našla u nekoj dubokoj, tamnoj jami iz koje nikako da se iščupam...
Realno, kome li je još potrebna Eminina perspektiva?...



Doista, zar pažnju koju mi posvećujemo našim učiteljima i njihovim mišljenima zasnivamo upravo radi samo jedne stvari - njihove titule? Jer da mi je neko drugi upravo isto rekao samo bih mu se nasmiješila i nastavila dalje.
Može li mi ko kazati kako li je tek djeci u razvitku onda, koju učimo da su oni glavni autoritet, pa potom kada na nešto na čemu su oni s ponosom prolili svoju kreativnost umjesto blage riječi i tapšanja po glavi od njih dobiju jedno veliko NE? Ne djeluje li to na njih obeshrabrujuće? Koliko li je mališana tek moglo da odraste u idućeg Bethovena ili Da Vincija ili Shakespearea...nikad nećemo saznati...



Zato, prije nego li učinite grešku i oblikujete se po tuđem kalupu, la vie en rose.
Gledajte na svijet sa ružičasto obojenim naočalama. Iznenadit ćete se šta se sve krije iza obližnjeg ugla. Toliko je talenta na svijetu koji samo čeka da bude primjećen. Ne samo talenta, već i bića, stvari, događaja, samo je od važnosti prilagoditi perspektivu. Svijet je jedno zadivljujuće mjesto.
I ogluhnite na kritike drugih o vašem radu. Do njih je. Oni su ti koji ne žive la vie en rose.

A tako ću i ja sad da nabacim svoje ružičaste cvike i da prestanem da marim za tuđim mišljenjem. Volim ono što radim i način na koji radim. I to je na kraju dana ono što mi dozvoljava da mirno sanjam noću.

''Dobro jutro, dobar dan!''

Po ovom jutru sam prepoznala dobar dan.

Ima i toga da sam bila sama u kući, pa sam se izležavala još tri ravna sata nakon buđenja i niko mi nije mogao gunđati radi toga. 
Uredno bih, tih dana, uradila kućni posao prije nego li bi bilo ko provirio preko vrata kako bih im, hajdemo tako reći, umazala oči kada kroče. Ne moraju da znaju za svaku, hajde bolan.

Al Bože mili i ja sam od krvi i mesa, ma da se u mom domu nipošto ne toleriše to izležavanje i gleda se na njega kao na jedan od smrtnih grijehova.
Ali ja sam oduvijek bila cura od rizika!

I da je ko od njih bahnuo, baš me briga.

Šalim se, pravila bih se da sam mrtva.
Bolje i mrtva, nego da otkucava drugi sat a ja i dalje u krevetu. :D


Nego bilo kako bilo, nakon što sam konačno ustala iz kreveta i zaputila se prema toaletu, prvi pogled u ogledalo mi je odao nešto zanimljivo.
Većinu jutara smo ja i ogledalo u razmiricama. 
Ja se ogledam, a ono mi uporno šapuće kako sam i ovo jutro podbuhla i kako su mi ionako male oči sada mikroskopski malene, kako imam velike i tamne podočnjake na snježno-bijelom tenu, te mi, obavezno, pri svakom pogledu ukazuje na ožiljke koju mi je rani ulazak u tinejdžerske dane ostavio po licu kao podsjetnik.

Ovo jutro mi nije šapnulo ništa od toga, već je glasno uzviknulo : ''Pogledaj se samo, kako si lijepa!''

Iako su, ruku na srce, i ožiljci i podočnjaci i sve ono što ogledalo, je li, nije voljelo na meni, su i dalje bili tu.

Uputila sam mu najtopliji osmijeh i po ovom jutru prepoznala dobar dan.


'' Vrijeme ide, samo mi ne koračamo dalje ''

Prije par dana sam sjedila s drugaricom iz djetinjstva na kafi. Ganjale smo se mi mjesecima za tu jednu običnu kafu. Znate ono kad kažete da ćete iduće sedmice, ali ili nešto iskrsne ili uopšte niste u gradu ili, što je tipično za mene i na šta su se već svi moji prijatelji navikli jesu oni dani kada možete na mene zaboraviti komotno, jer se umotam u sve deke svijeta i iščeznem u toplini kreveta opkoljena grickalicama.

Napričale smo se mi.
Najprije o sadašnjosti, pa o budućnosti. O željama, o strahovima, o nadanjima.

I onda je najednom od nas izustila - ''Čovječe, od kad ja nisam vidjela Edija. Znaš li ti gdje je Edi?''

Nismo znale gdje je Edi.

Edi vjerovatno negdje ganja sam svoju sreću.

Ili i on gricka čips na staroj sofi.
Ko će ga znati.

I tu je krenula priča.

Počele smo naizmjenično upoređivati drugove iz osnovnoškolskih klupa prije nekoliko godina i onakve kakvim ih sada znamo.
''Pa sjećaš se kada onaj klupu iza nas sebi ni bale nije znao obrisati?''
''Ma sjećam, gdje neću. Mati ga uvijek s krpom ganjala po dvorištu.''
''A vala ako ćemo iskreno ni sada ih ne briše. Eto u šta mu odoše ove godine.''
...
''Ma nisi se ni ti puno promjenila, znaš...'' - kazala mi je odjednom. Malo sam se zarumenila. Odmah sam priču, po navici, prešaltala sa zbilje na šalu.
''Kako misliš, psihički ili fizički? Jer ako je fizički da znaš da ti to nije nešto dobro meni za reći jer i previše trošim i na šminku i na odjeću!'' - kroz smijeh sam joj odvratila.
''Ma ovako, kao osoba. Ista si ti meni i izgledom, ali ostala si, onako, znaš... sva pozitivna i... i u nekom svom svijetu.''


U svom svijetu.
Čula sam to toliko puta kao lični opis, a ni dan danas ne znam šta bi to trebalo da znači.

Nastavile smo buditi sjećanja kroz povremene smiješke bezbrižno, sve dok mi u jednom momentu nije sinulo.
Pa čovječe, niti jedno od nas se nije promjenilo. Isti smo mi klinci iz onih dana, samo sa malom, životnom školom iza svakog od nas koja nas je i uobličila po sadašnjem kalupu.

Budimo realni, koliko god da i sama tvrdim da jesam, ni ja nisam pretjerano daleko odgurala od one desetogodišnje klinke u HSM majici.
I dalje pokapam glavu od sramežljivosti, i dalje pjevušim na svakom koraku, i dalje od amebe pravim plavog kita. I dalje sanjam preko oblaka i volim jače nego li bih smijela. I dalje praštam i kad ne zaslužu, i dalje isuviše brzo planem, i dalje me jedna zalutala riječ može potištiti ali i razvedriti. I dalje imam iste strahove, neke veće, neke manje.

Samo što je to, eto, sad malo ljepše upakovano.
S žutom mašnom na vrhu.
I malom porukicom posvete odmah pored.

'' Imala sam želju da prosjedim sa njom cijeli dan pijuckajući čaj i jedući domaću lutmu na osunčanoj terasi ''

Ovu noć sam provela u društvu meni dragih žena. Slavile smo naš dan, dan za kojeg su se naše prethodnice borile svim silama.
I tako, u cijelom tom žaru, s rukama visoko u zraku u zanosu od pjesme, slučajno krajičkom oka ugledah jednu staricu.
Bila je preslatka!
Imala je najljepšu dugu, sijedu kosu pažljivo upletenu i crni sakoić prebačen preko ramena.
Kako se dalo primjetiti, od starosti je postala nemoćna u nogama te je hodala uz pomoć štapa. Bila je nasmijana i vedra i pričala sa svima uokolo.
I tako puna života!
Poželjela sam otići do nje i reći joj šta mislim.
Ali nisam.
Malo me je bilo sram...
Bilo je oko jedan sat poslije ponoći kada smo izišle ispred hotela da sačekamo svoj prevoz, kad sam najednom čula žamor glasova i među njima tihi odjek štapa kako kucka po betonu.
I starica je, sa svojim prijateljicama vršnjakinjama, napuštala slavlje.
Već sam je pratila pogledom i smješkala se.
Primjetila je to i odvratila mi osmijehom nalik onom kao kada pozdravljaš nekoga svog, koga već godinama znaš.
Gledala me je duboko u oči.
U trenu sam izustila :
"Gospođo, ako Vam smijem reći - prelijepi ste!"
Pocrvenjela je.
"I imate prelijepe kose!"
"Baš ti hvala ćeri. I ti si mi baš lijepa!" - odvratila mi je.
"Hvala Vam! Nisam mogla da Vam ne kažem koliko ste lijepi. Stvarno imate lijepu kosu." - ponovila sam se.
Uputila mi je najtopliji osmijeh kojeg sam ikad od nekog stranca primila, odmičući se korak za korakom.
Ostala sam u noći prateći nju i njezin drveni štap o kojeg se oslanjala pogledom dok nisu iščezli i pitala se da li ćemo se kad opet sresti.
Imala sam želju da prosjedim sa njom cijeli dan pijuckajući čaj i jedući domaću lutmu na osunčanoj terasi.
Ko li zna kakav je život imala?
Možda je sa svojom dugom, zanosnom kosom nekad bila najljepša dama u selu i slamala sva srca redom.
Možda je htjela da bude doktorica, ili pravnica, ili umjetnica, ali joj otac nije dozvoljavao i umjesto toga joj prekinuo snove i udao je za dobar miraz.
A možda, možda to njoj ipak na kraju i nije zasmetalo, pa se u nekoj maloj kućici na proplanku narađala djece i sad ima mnoštvo sitne unučadi.
Toliko da im nije sposobna svima zapamtiti imena.
Bezbrižna je i voljena.
Možda...
Ko će ga znati...
Simpatičnu majkicu i njezin osmijeh ću još pamtiti, dugo, dugo...


Sav sadržaj objavljen na ShakeThatBeauty blogu je zaštićen prema zakonu o autorskom i srodnom pravu. Pokreće Blogger.