''Dobro jutro, dobar dan!''

Po ovom jutru sam prepoznala dobar dan.

Ima i toga da sam bila sama u kući, pa sam se izležavala još tri ravna sata nakon buđenja i niko mi nije mogao gunđati radi toga. 
Uredno bih, tih dana, uradila kućni posao prije nego li bi bilo ko provirio preko vrata kako bih im, hajdemo tako reći, umazala oči kada kroče. Ne moraju da znaju za svaku, hajde bolan.

Al Bože mili i ja sam od krvi i mesa, ma da se u mom domu nipošto ne toleriše to izležavanje i gleda se na njega kao na jedan od smrtnih grijehova.
Ali ja sam oduvijek bila cura od rizika!

I da je ko od njih bahnuo, baš me briga.

Šalim se, pravila bih se da sam mrtva.
Bolje i mrtva, nego da otkucava drugi sat a ja i dalje u krevetu. :D


Nego bilo kako bilo, nakon što sam konačno ustala iz kreveta i zaputila se prema toaletu, prvi pogled u ogledalo mi je odao nešto zanimljivo.
Većinu jutara smo ja i ogledalo u razmiricama. 
Ja se ogledam, a ono mi uporno šapuće kako sam i ovo jutro podbuhla i kako su mi ionako male oči sada mikroskopski malene, kako imam velike i tamne podočnjake na snježno-bijelom tenu, te mi, obavezno, pri svakom pogledu ukazuje na ožiljke koju mi je rani ulazak u tinejdžerske dane ostavio po licu kao podsjetnik.

Ovo jutro mi nije šapnulo ništa od toga, već je glasno uzviknulo : ''Pogledaj se samo, kako si lijepa!''

Iako su, ruku na srce, i ožiljci i podočnjaci i sve ono što ogledalo, je li, nije voljelo na meni, su i dalje bili tu.

Uputila sam mu najtopliji osmijeh i po ovom jutru prepoznala dobar dan.


'' Vrijeme ide, samo mi ne koračamo dalje ''

Prije par dana sam sjedila s drugaricom iz djetinjstva na kafi. Ganjale smo se mi mjesecima za tu jednu običnu kafu. Znate ono kad kažete da ćete iduće sedmice, ali ili nešto iskrsne ili uopšte niste u gradu ili, što je tipično za mene i na šta su se već svi moji prijatelji navikli jesu oni dani kada možete na mene zaboraviti komotno, jer se umotam u sve deke svijeta i iščeznem u toplini kreveta opkoljena grickalicama.

Napričale smo se mi.
Najprije o sadašnjosti, pa o budućnosti. O željama, o strahovima, o nadanjima.

I onda je najednom od nas izustila - ''Čovječe, od kad ja nisam vidjela Edija. Znaš li ti gdje je Edi?''

Nismo znale gdje je Edi.

Edi vjerovatno negdje ganja sam svoju sreću.

Ili i on gricka čips na staroj sofi.
Ko će ga znati.

I tu je krenula priča.

Počele smo naizmjenično upoređivati drugove iz osnovnoškolskih klupa prije nekoliko godina i onakve kakvim ih sada znamo.
''Pa sjećaš se kada onaj klupu iza nas sebi ni bale nije znao obrisati?''
''Ma sjećam, gdje neću. Mati ga uvijek s krpom ganjala po dvorištu.''
''A vala ako ćemo iskreno ni sada ih ne briše. Eto u šta mu odoše ove godine.''
...
''Ma nisi se ni ti puno promjenila, znaš...'' - kazala mi je odjednom. Malo sam se zarumenila. Odmah sam priču, po navici, prešaltala sa zbilje na šalu.
''Kako misliš, psihički ili fizički? Jer ako je fizički da znaš da ti to nije nešto dobro meni za reći jer i previše trošim i na šminku i na odjeću!'' - kroz smijeh sam joj odvratila.
''Ma ovako, kao osoba. Ista si ti meni i izgledom, ali ostala si, onako, znaš... sva pozitivna i... i u nekom svom svijetu.''


U svom svijetu.
Čula sam to toliko puta kao lični opis, a ni dan danas ne znam šta bi to trebalo da znači.

Nastavile smo buditi sjećanja kroz povremene smiješke bezbrižno, sve dok mi u jednom momentu nije sinulo.
Pa čovječe, niti jedno od nas se nije promjenilo. Isti smo mi klinci iz onih dana, samo sa malom, životnom školom iza svakog od nas koja nas je i uobličila po sadašnjem kalupu.

Budimo realni, koliko god da i sama tvrdim da jesam, ni ja nisam pretjerano daleko odgurala od one desetogodišnje klinke u HSM majici.
I dalje pokapam glavu od sramežljivosti, i dalje pjevušim na svakom koraku, i dalje od amebe pravim plavog kita. I dalje sanjam preko oblaka i volim jače nego li bih smijela. I dalje praštam i kad ne zaslužu, i dalje isuviše brzo planem, i dalje me jedna zalutala riječ može potištiti ali i razvedriti. I dalje imam iste strahove, neke veće, neke manje.

Samo što je to, eto, sad malo ljepše upakovano.
S žutom mašnom na vrhu.
I malom porukicom posvete odmah pored.

'' Imala sam želju da prosjedim sa njom cijeli dan pijuckajući čaj i jedući domaću lutmu na osunčanoj terasi ''

Ovu noć sam provela u društvu meni dragih žena. Slavile smo naš dan, dan za kojeg su se naše prethodnice borile svim silama.
I tako, u cijelom tom žaru, s rukama visoko u zraku u zanosu od pjesme, slučajno krajičkom oka ugledah jednu staricu.
Bila je preslatka!
Imala je najljepšu dugu, sijedu kosu pažljivo upletenu i crni sakoić prebačen preko ramena.
Kako se dalo primjetiti, od starosti je postala nemoćna u nogama te je hodala uz pomoć štapa. Bila je nasmijana i vedra i pričala sa svima uokolo.
I tako puna života!
Poželjela sam otići do nje i reći joj šta mislim.
Ali nisam.
Malo me je bilo sram...
Bilo je oko jedan sat poslije ponoći kada smo izišle ispred hotela da sačekamo svoj prevoz, kad sam najednom čula žamor glasova i među njima tihi odjek štapa kako kucka po betonu.
I starica je, sa svojim prijateljicama vršnjakinjama, napuštala slavlje.
Već sam je pratila pogledom i smješkala se.
Primjetila je to i odvratila mi osmijehom nalik onom kao kada pozdravljaš nekoga svog, koga već godinama znaš.
Gledala me je duboko u oči.
U trenu sam izustila :
"Gospođo, ako Vam smijem reći - prelijepi ste!"
Pocrvenjela je.
"I imate prelijepe kose!"
"Baš ti hvala ćeri. I ti si mi baš lijepa!" - odvratila mi je.
"Hvala Vam! Nisam mogla da Vam ne kažem koliko ste lijepi. Stvarno imate lijepu kosu." - ponovila sam se.
Uputila mi je najtopliji osmijeh kojeg sam ikad od nekog stranca primila, odmičući se korak za korakom.
Ostala sam u noći prateći nju i njezin drveni štap o kojeg se oslanjala pogledom dok nisu iščezli i pitala se da li ćemo se kad opet sresti.
Imala sam želju da prosjedim sa njom cijeli dan pijuckajući čaj i jedući domaću lutmu na osunčanoj terasi.
Ko li zna kakav je život imala?
Možda je sa svojom dugom, zanosnom kosom nekad bila najljepša dama u selu i slamala sva srca redom.
Možda je htjela da bude doktorica, ili pravnica, ili umjetnica, ali joj otac nije dozvoljavao i umjesto toga joj prekinuo snove i udao je za dobar miraz.
A možda, možda to njoj ipak na kraju i nije zasmetalo, pa se u nekoj maloj kućici na proplanku narađala djece i sad ima mnoštvo sitne unučadi.
Toliko da im nije sposobna svima zapamtiti imena.
Bezbrižna je i voljena.
Možda...
Ko će ga znati...
Simpatičnu majkicu i njezin osmijeh ću još pamtiti, dugo, dugo...


'' Darovi sedamnaeste ''

00:00
Čas kada je cijela godina stala u jedan momenat.
Svu pažnju sam usmjerila na osjećaj tople suze dok mi se slijeva niz isuviše našminkano lice.
Prošla je još jedna.
Još jedna, ali ovaj put savršena.

Nije mi, vala, sve išlo po planu.
Imala sam na milijarde padova, čak po nekoliko hiljada dnevno. Pa bih se mrštila, pa bacala sve po  stanu, pa potom izbijala tipke na tastaturi pokušavajući da sročim bijes na makar stranicu ispunjenu riječima. Pa bi išli za mnom, grlili me, pitali me šta nije u redu. Pa sam ih gurala i gurala i gurala od sebe sve do te granice dok, pa... doista nije bilo povratka za njih.
Ali to je okej.
Nije im ni suđeno da ostanu, jebiga, iako možda poželim da su i dalje tu.

Nekima sam se ja vraćala. Gradila sam mostove ciglu po ciglu, no za neke ih jednostavno nije bilo dovoljno. Ostao je most tu, negdje na sredini nedovršen.
A možda ga i nekad dovrši jedna od dvje strane, ko će ga znati. Ko će ga znati...

A neke sam uspjela izgraditi. I osigurati dodatnim faktorima. I dodati branu da, ne do Bog, preplavi most. Takve veze danas nazivam najboljim prijateljima.
Nemam ih mnogo. I to je u redu.
Do ovog časa sam mislila da je bitnije biti okružen sa više osoba, pa bili kakvi bili.
Ma ne. Bitne su one osobe kod kojih odeš mrtav umoran, a oni ni ne pitaju, već ti samo pokažu gdje je krevet i ušuškaju te.

Bitna je porodica. Što prije shvatimo da će tren rastanka od najmilijih kad-tad morati da dođe, prije ćemo spoznati njezine vrijednosti.

Bitni smo mi sami sebi. TI možeš da uspiješ nešto što si sebi zacrtao i još više. TI si vrijedan svega. TI si pametan. TI možeš. TI hoćeš! TI ćeš! Da pjevaš, da trčiš, da letiš... da osvojiš svijet.

Prošla je još jedna.
Još jedna, ali ovaj put savršena.


Za iduću želim da se pobrinem da bude još bolja od ove.

Evo kako :
- da pronađem posao prilagođen jednoj studentici
- da volontiram barem jednom
- da još gdje objavim svoj članak, osim na ovom mom kutku interneta. S time u skladu i da unaprijedim svoje pisanje, jer je ono doista što me čini sretnom
- da proputujem. Na, eto, 5 mjesta na kojima nikad nisam bila. Makar je toliko izvodljivo. Nadam se.
- da sredim i ovu akademsku godinu

Držite mi fige. :)


Sav sadržaj objavljen na ShakeThatBeauty blogu je zaštićen prema zakonu o autorskom i srodnom pravu. Pokreće Blogger.