Outfit post #5 - '' Ozbiljno neozbiljna...ili ono biješe neozbiljno ozbiljna? ''

To sam jutro otvorila oči oko devet sati. 
Duboko sam uzdahnula i protegla se svom dužinom po krevetu. Konačno imam vremena! Malo ću da pooočistim, otići ću do biblioteke, napraviti lokne... ma čak ću i, zamislite, da doručkujem! Predavanje mi je tek za pet sati i nemam potrebe za žurbom.

Čak deset i petnaest. 
Posežem za punjačem, kao, šokirana jer mi je baterija napravila skok sa 97% na 2% i ostavljam ga pored jastuka. Ali hej, u moju odbranu novi level Charm kinga se svejedno ne bi mogao sam pobijediti! I to sa sve tri zvijezdice, zamislite! I onda se samo usudite da kažete kako to nije produktivno provedenih sat vremena!
Ustajem, odlazim do toaleta. Slijedi pranje zuba, lica, tuširanje, karaoke parti za uši cimerki sprat ispod...ništa naročito.

Izlazim oko pola 12. 
Palim kolo i postavljam lončić ispod slavine u nadi da ću barem koju kapljicu tople vode iscijediti iz nje. Ništa. Hladna kao Sibir.
Nema veze, hajd. Ionako imam vremena na pretek da je dočekam dok se zagrije. Pet sati, je li?

Dvanaest i tri minute. Mogla sam šta i pojesti.
Rovarim po frižideru. Pa nešto bih slano, pa nešto bih slatko. Ali nešto komplikovano, a da ne uzima puno vremena za praviti. I da me drži sitom narednih par sati. I da nije pretjerano kalorično.
Joj, dios mio.
Ovo je JAVNO upozorenje za sve koji su i koji će me ikad pitati šta mi se jede.

Dvanaest i deset.
Odustajem. Može kornfleks s medom.

Fiks ideja u dvanaest i dvadeset i pet.
Lakiram noktiće. Palim ''How I met your mother''.

Dok u dvanaest i trideset i osam shvatam kako nije svaka fiks ideja dobra ideja.
Nanijela sam tri sloja. Još se nisu osušila.

Dvanaest i pedeset.
I dalje čekam da se nokti osuše.

Jedan i pet.
Zove kolegica na viber. Bila je poziv koji se ne odbija.

Jedan i trideset i dva.
''Okej onda, poslije predavanja kafa u Avliji. Zvrcnem te kad završim. Ćaoss''

...i onda mahinalno odlazim na fb da bih, srećom, tri minute kasnije shvatila koliko me je zapravo vremena prošlo!
Izgovoriš ćiribućiriba i eto, pet sati slobodnog vremena se magično pretvori u dvadeset i pet minuta.

...ne moram vam reći da sam kasnila, jel da?

Nedavno sam sebi čak kupila majicu s natpisom ''never on time'' čisto da oni koji to nisu još skapirali skontaju. 
Zato molim vas najljepše nemojte imati previsoka očekivanja od mene kada kažete da se u četiri sata pojavim na raskrsnici. 

Jer neću. 

I ne vjerujte mi kad kažem da sam tu za dva minuta. 
Vjerovatno stojim pred cipelarom i razmišljam kako da uparim boju đona sa bojom karmina jer je je to posljednji modni krik, a ja, kao prava fešn blogerka jednostavno moram to da ispoštujem!

No, kako li sam ono negdje pročitala, its better to be a little late and cute, then right on time and... well... not that cute haha :D





 

Jedna od svakodnevnih žrtava mog savršenog tajminga je i moja kolegica Semina, koja je, vjerujte mi, zaslužila orden za svoje konjske živce.
Čist dokaz toga jeste što je ovaj put bila i moj personalni fotograf, i pored svega što inače mora da trpi, od mojih ispada smijeha do moje čitave persone, trpila i moje budalesanje pred kamerom.
I opet uslikala par odličnih fotografija :)
Tenks Sems, lots of lof for ju♡


To bi bilo sve za ovaj put. Ima li još vas ''pokvarenih satova'' među čitateljima? Mogli bismo osnovati klub, hmmm...?
Anyways, šaljem vam tople poljupce!

Priča o samo još jednom prokletom ponedjeljku za kojeg se ispostavilo da i nije toliko proklet

Jutrošnje zrake sunca kada su se slile na moje lice budeći me iz sna, pretjerano rano, učinile su da kletem i taj ponedjeljak. Od kako svako jutro jurišam na praksu počela sam shvatati nagon ljudi da psuju i svaku travčicu na koju naiđu. Nije jutro za mene, nije stvarno. 

I nekako trapavo, brzim potezima sam se spremila i krenula. Glavna šminkerka na praksi, aka. me, je ovaj ponedjeljak došla u najobičnijim džins farmerkama i u pretjerano velikoj majici u kojoj je prespavala tu noć. Samo ššš, nemojte to reći nikome. ☺

Ruku na srce jesam primjetila da je malo zgužvanija sa lijeve strane, na kojoj sam tu noć spavala, i da ima malu, majušnu flekicu pri dnu. 
Ali Bože mili, ne mogu.
NE MOGU!
Ne danas!
Danas proklinjem ponedjeljak i činjenicu da sam morala napustiti svoj krevet, kojeg kao da svakim korakom dalje sve glasnije čujem da me doziva : ''Vratiiiiiiii seeeeee mooooolim teeee!!''
Dok ja tiho šapućem : ''Hoću, ljubavi, daj mi samo koji sat...''


I kao muha bez glave iz navike ulazim u svoje radne prostorije kad gle - S se vratio. 
I sjedi tu, na stolici širokog naslonjača čiji prostor bezuspiješno od prvog dana pokušavam popuniti svojim majušnim leđima.


''Ćao, gdje si, šta ima, kako prođe godišnji...'' 
''Odlično, još bih mogao, šta ima kod tebe, kako tebi ide...'' 
itd.
Pročarvljah ugodno s njim i uputih se u potragu za poslom.


Tek nešto sati nakon uslijeđuje prva dobra vijest ovog dana.
''Znaš Emina, mogla si danas ranije kući. Sutra ćeš ionako da imaš više posla.'' - prilazi mi nadređeni s razvučenim osmijehom i reče, pa me potapša po leđima.
Kontam u sebi sve ono daj nemoj me zajebavati. YASSSSSSSSS!!

Ipak je ponedjeljak, ma koliko god ga ja mrzila, danas ispao frend.


I tako pokupih svoje prce i put pod noge. Imala sam koji kilometar viška nego inače da pređem radi radova na cesti, no nije me to toliko ni zanimalo. Polako ću. Barem danas imam vremena za to. Možda čak i uspijem pobjeći tjeskobi koju nenormalno osjećam ovih dana zbog nadolazećih ispita.


I tako par stotina koraka nakon naiđoh na kolegicu koja radi u malom kisoku na mjestu koje ni toliko nije prometno. Pa okreće se lijevo, pa desno, pa opet lijevo, gotovo pa ne dišući. 
''Ma šta je ti je danas bolan?'' - upitah.

''Žurim, inventura, mušterije, Bihać, seminar, pa još se trebam stići i okupati u međuvremenu, i to sve prije 12!'' Promrlja sve u jednom dahu, puštajući me da saberem sve što je rekla. 
Trebao mi je koji trenutak. 

Gledam je onako izgubljenu. ''Hajde, ja ionako imam višak vremena. Daj, pomoći ću ti.''


I to je bio drugi put kada je ponedjeljak ispao drug. Vidjevši koliko malo moje pomoći njoj znači bio je i dovoljan razlog da me trgne iz moje mrzovolje i čak namjesti i mali osmijeh na mom pospanom licu.


I tako, u sred te naše gongule pultu prilazi jedna sitna, maaaajušna starica. Gospođa je na sebi imala kompletić bordo boje, te malo ruža na usnama koje je onako umiljato iskrivila u osmijeh. Pomislih kako li liči na moju majku, ni ona ne dozvoljava godinama ni pod razno da je sustignu. Pomalo stidljivo nam objašnjava kako njezin telefon ne želi da zove, već samo izbacuje sve pozive koje uputi, pa ako nam, eto, nije problem da pokušamo to popraviti na bilo kakav način. 
Jedva dosežući pult nam pruža telefon.

''Gospođo, i moje komšije su imale isti problem pa sam i njima uspjela popraviti telefon. Neće li Vam smetati da sama sebe nazovem koji put dok ga ne popravim?''
''Ma neće ćeri, samo ti zovi,...'' - i ispriča nam ponovo istu priču o drugoj strani telefona koja nikad nije podigla slušalicu.

Otišla je sa popravljenim telefonom te još vedrijim osmijehom i sjajem u očima.

I ostavila mene sa pregrijanim srcem. 

Ma da u pitanju nije bilo Bog zna šta, upravo ta starica je imala sposobnost da odagna i zadnji tamni oblak koji je pa ipak izgleda i ne baš toliko prokleti ponedjeljak nadvio nad mnom.


Nedugo nakon prilazi i djed od kolegice i pruža joj sitniš. Tvrdi da mu je nane zaprijetila da će ga istući ako joj ga ne odnese, nema šanse da dijete da ostane gladno. Ma ni pod razno! 
Pročavrlja još koju riječ kako bi ubio vrijeme, sjeda na trošno biciklo i otpedala, sigurno i polako, puštajući me da ga pratim pogledom. Zamišljena, u nekom svom transu, rovareći po uspomenama...

Mnogobrojne korake do kuće i nažuljano desno stopalo od istih sam utopila mislima - koliko mi zapravo zaboravljamo na naše najmilije, one iste koji noćima nisu spavali zbog našeg plača, one iste koji bi aplaudirali svaki naš i najmanji uspijeh glasnije od bilo koga drugog u publici, one koji bi sa sebe trgnuli džemper da nama ne bude ledeno, te dali zadnji zalogaj iz usta da nahrane naše stomačiće, ma koliko njihovima to preče bilo...


3,..4,...4,50,...5,...5,30

5,35.

Toliko mi je para ostalo u novčaniku. Planirala sam da ih rastegnem na ovih još par dana prakse što mi je ostalo da ne bih morala načinjati krupnije novčanice. Znate kako to ide, čim ih usitnite odoše kao da ih i nije bilo. Ionako jedem krofnu na dan, sasvim bi bilo dovoljno.
Ali nema veze.

Na idućoj trafici ću kupiti časopis o ljekovitom bilju. 




Idem obradovati svoju majku.




Moja majka voli časopise o ljekovitom bilju.

Outfit post #4 - ''Melodija''


Ako mene pitate, reću ću vam da nikad nisam voljela brojke. Ironično je sasvim napomenuti činjenicu da se već duži niz godina bavim izučavanjem brojki i raznih načina po kojima se one mogu složiti u sklopu svog obrazovanja.
Iskreno rečeno, i dalje nisam u potpunosti sigurna kako se ja uklapam u to mjesto.
Ipak, ma koliko mi mrske bile, današnji dan mi je sasvim ispunjen njima.
Zamislite.
Brojim, žurno, svaku kapljicu koja oglasi svoje prispjeće na tlo posebnom notom. Uživam u slušanju te namjerno nesavršene, ali ipak za moje naoštreno čulo sasvim savršene melodije.
Brojim kockice čokolade koje danas od stresa unosim u organizam.
I pitanja na koje odgovore još ne znam. Mnogo ih je.

Brojim ona jarka, ali i ona prigušena svijetla od žarulja na prozorima visoke, stare zgrade preko puta. 01:27 je. Nisam jedina koja noćas ne spava.
Brojim korake koje sam napravila tražeći medikament za kojeg je mati saznala preko interneta, pa me poslala u potragu. Još ga nisam pronašla.
Brojim...misli. Ili barem to pokušavam. Nekako mi dolaze krišom ovih dana, a mahom nestaju.

Brojim sate do kolokvija. 
I minute. 
I sekunde. 
I pritom ne dišem. 
...
Šta ako mi je ovo posljednja šansa?

Brojim apsolutne sve moguće razloge koji mi padaju na pamet zašto bih trebala mrziti momka koji mi je u paramparčad slomio srce, i vjeruj mi, čitatelju, ko god da si, toliko ih je da bi ih komotno mogla raspodijeliti i prišiti četvorici narednih koji dolaze.
Ma da sam i lijepih momenata sa njim nabrojala ... čak i više nego loših.
No, ne znam ni koliko mi vrijede. On je njezin, a ja sam svoja, je li? I svako je spokojan na svojoj strani svijeta.

Dobro, mene s vremena na vrijeme uhvati neki koštac, pa se uznemirim. Ali ipak, ne dam se.

Trudim se da i dalje nabrajam - svoje blagoslove, razloge za osmijeh, svu potporu koju dobivam od meni bliskih osoba, svaku provalu koja me je do suza nasmijala u proteklih par dana... sve što je meni pruženo, a nekom drugom, nažalost, nije.
I svaki mogući izvor sreće koji me okružuje.
Čak i kada dolazi u obliku kiše i njezinih kapljica koje sviraju najljepšu melodiju.








Do idućeg puta,
Emina❤


Jer volim... proljeće



Svaka zima je sama od sebe tek na prvih par dana magična, no ubrzo potom postaje sumorna, teška, sasvim iscrpljujuća za kako psihičko, tako i fizičko stanje čovjeka. Dodajte tome fizičke napore prouzrokovane nošenju više slojeva odjeće na sebi, lomljenje nogu prilikom kretanja, te sve gripe i prehlade koje me, ipak, nisu mimoišle. Od psihičkih ubrajam preiscrpljujuće i totalno uzaludne napore uložene u polaganje ispita, te par drastičnih emotivnih kolapsa koje sam uspjela preživjeti.

Naravno da mi je od prijeke potrebe rehabilitacija.

Posebno mjesto u mom srcu zauzima godišnje doba koje je gotovo pa sinonim za buđenje.

Ne samo priroda, već i sve ostala živa bića, uključujući i ljude, bi se prenuli iz sna kada prva visibaba ozvaniči dolazak, bijeleći se na proplanku. Čak i ona neživa priroda bi prisvojila neki poseban sjaj, ili se nama, onako prenutim, tek probudjelim, zabljesnutim prvim zrakama sunca, barem tako činilo.

Tu dolazim ja. Svojim sitnim očima vizuelno uvećanim s par slojeva crnila bih budno pratila dešavanja - svako uvijanje ptičijih krila uz ritam vjetra, svako protezanje pupoljka u najljepši cvijet, svaku sunčevu zraku koja bi zaplesala na površini potočića iza djedove kuće.
Ne postoje mi draže scene. Satima bih, puneći pluća najsvježijim zrakom, mogla mirno zuriti u te prizore.

Dolaze nove prilike koje će da nahrane moju od zimske monotonosti ogladnjelu dušu.


Volim proljeće jer mi donosi najljepše izlaske...


...i zalaske sunca.


Volim proljeće jer mi donosi ugodne, tople noći popraćene dugim zurenjem u nebo...


... te jednake dane.


Volim bića koja mi dolaze u susret...






...i kojima ja hitim...







...jer se nižu rođendan za rođendanom...


...a termometar na skali pokazuje sve veći broj, što znači da je brćkanje sve bliže...



...i da mogu nesmetano prošetati svoje haljinice van bez da ozebem...


...i da je ljeto pred vratima, što znači da studenstska godina prolazi, što dalje znači da ću konačno imati vremena na pretek kojeg ću moći provoditi s najdražima kako bih nadoknadila propušteno...





...i označava nova putovanja...









 ...te uživanje u sezonskim delicijama...






...i, kao posljedica jurenja za svim, stvaranje novih uspomena.















Napominjem da su sve fotke u ovom članku mojeツ Imate li favorita? Dijelite li isto oduševljenje s dolaskom proljeća kao i ja?

Sav sadržaj objavljen na ShakeThatBeauty blogu je zaštićen prema zakonu o autorskom i srodnom pravu. Pokreće Blogger.